Poruka stiže nešto prije deset u nedjelju navečer i nosi pred sobom svoju malu ispriku kao čovjek koji drži šešir u rukama:
„Oprosti što smetam. Jedna brza usluga.“
A tvoji su palčevi već sastavili odgovor, s tjeskobnim uskličnikom i svime, prije nego što je ijedan dio tebe koji bi mogao prigovoriti bio uopće pušten u sobu. Prsa se opuste. Grlo, koje je nešto držalo, pusti to. Izgubit ćeš večer koju si sebi obećao, i izgubit ćeš je rado, jer alternativa, ona nepodnošljiva, bila je da na jedan trenutak budeš manje od neophodnog osobi koja je zatražila. Uoči brzinu te stvari. „Da“ je izašlo prije nego što je cijena ušla. Ta brzina je cijela stvar, i ostatak teksta potrošit ćemo na to da je usporimo dovoljno da je vidimo.
Cijelu tu predstavu kitimo rječnikom karaktera: „Uslužan si. Velikodušan si. Ti si, riječju koja nanosi najviše štete, dobar.“
Laskanje je iskreno, a ujedno je i cigla i žbuka ćelije, jer čovjek ne uzima turpiju na ono što su ga naučili cijeniti. Korisna osoba posljednja će u svakoj prostoriji posumnjati u sebe, jer se svaka presuda izvana slaže da se ponaša prekrasno. Pljesak je samo usmjeren na krivi predmet.
Sad pogledaj hladnu verziju, prije nego što počnu utjehe. Negdje rano shvatio si da je tvoje mjesto za stolom uvjetno, da naklonost stiže onih dana kad proizvodiš i hladi se onih dana kad ne proizvodiš, i izveo si jedini razuman zaključak koji malo stvorenje može izvesti: učini se potrebnim, i ne mogu te otjerati. Strategija je upalila. U tome je nevolja s njom. Upalila je tako pouzdano, i pljeskali su joj tako dosljedno, da se prestala ponašati kao strategija i nastanila ti se u licu. Ono što zoveš svojom osobnošću u dobrom je dijelu otkupnina koju plaćaš tako dugo da si zaboravio da ju je itko ikad tražio.
„Koristan“ i njegova sjena
Pogledaj tu riječ, koja nas već gotovo dva stoljeća pokušava upozoriti. Koristan zvuči dovoljno zdravo, kao opaska koju učitelj upiše u svjedodžbu kad potroši toplije pridjeve. Stavi je uz njezina ozloglašenog rođaka. Izraz korisni idiot, u engleskom tisku već 1864., a u širokom optjecaju krajem 1940-ih, imenuje iskrenog radnika koji se do promuklosti trudi za stvar koja radi protiv njega, cijenjenog zbog tereta koji mu se može natovariti i ni o čemu drugom mnogo pitanog. Čovjek kojeg iskorištavaju i čovjek koji je koristan stoje na istom komadu tla. Dijeli ih jedno jedino pitanje: čija ruka drži povodac.
Humano ime za ranu pod tom riječju starije je od istraživanja koja ga danas potvrđuju. Dijete zastrašujuće brzo shvati točne uvjete pod kojima će mu se isporučivati toplina, a onda te uvjete uzme u sebe tako potpuno da se u odrasloj dobi više uopće ne pojavljuju kao uvjeti. Pojavljuju se kao temperament. Vjeruješ da si jednostavno uslužan tip, onako kako bi riba, kad bi je pritisnuo, opisala sebe kao snažnog plivača bez čvrstog mišljenja o vodi.
Povijest je uvijek znala što učiniti s korisnima, a ono što je činila rijetko je bilo nježno. Slugu cijene zbog korisnosti i upravo zato nikad nije siguran, jer ga kućanstvo drži samo dok se držanje isplati, a izbacuje ga onog jutra kad se na vratima pojavi jeftiniji par ruku. Fikser koji zna gdje je sve zakopano, činovnik bez kojeg bi se raspored urušio, dvorjanin neophodan da dan teče: svaki od njih zamjenjuje svoju korisnost za mjesto u naklonosti svojih gospodara, i svaki otkriva, u pravilu prekasno, da je cijelo vrijeme bio oruđe, koje su podmazivali i kojemu su laskali dok je rezalo čisto, a odložili ga bez ceremonije onog tjedna kad je otupjelo. Istu okladu igraš u malom svaki put kad se učiniš onim bez kojeg ured ne može. Neophodnost prolazi kao sigurnost, a isporučuje svoju suprotnost, jer tvoju dobrodošlicu prikvači za tvoj učinak i produžuje ti najam iz dana u dan.
To je klauzula presavijena unutar glasnog ugovora. U Crnoj Knjizi Moći pisao sam o pogodbi kojom osoba predaje svoju suverenost u zamjenu za toplinu odobravanja i nazvao je onim što jest: pokornošću koja je naučila prolaziti kao zrelost. Korisnost je najgenijalnija odredba te pogodbe, jer ne traži ništa tako grubo kao tvoju pasivnost. Zahtijeva tvoju neumornu, sprintersku, samozatajnu aktivnost, i nalaže ti da iscrpljenost zavedeš pod ljubav.
Škola zarađivanja mjesta za stolom
Počni od najjednostavnijeg nalaza, jer sve teže počiva na njemu. Istraživači su sredinom 1990-ih opisali samopoštovanje kao vrstu unutarnjeg mjerača, kazaljku koja iz minute u minutu pokazuje koliko si dobrodošao među ljudima čije poštovanje ne smiješ izgubiti. Kad kazaljka padne prema odbacivanju, instrument oglasi uzbunu, a uzbuna postoji zato da te natjera da grabeći ispraviš kurs. Sad zamisli dijete koje otkrije da je jedini pouzdan način da ta kazaljka ostane mirna – biti potreban. Njegov je mjerač zaveo korisnost pod zrak za disanje, i zavrištat će onog trena kad zaliha oslabi.
Sad pogledaj gdje su položene žice. Dječak donese kući dobru svjedodžbu i kuća se zagrije za nekoliko stupnjeva; donese lošu i temperatura padne, a ni riječ ne treba biti izgovorena, jer je termostat naklonost, a dijete ga zna čitati s povezom na očima. Istraživači su tom kućnom aranžmanu dali ime i pratili njegove maturante u odraslu dob. Oni nose prepoznatljiv teret: više tjeskobe, samopoštovanje koje se ljulja, zadovoljstvo vlastitim uspjesima koje istječe gotovo istog trena kad stigne, i pod svim tim nisku i trajnu ogorčenost prema upravo onim ljudima čiju su ljubav cijelo djetinjstvo zarađivali. Objedinjavanje desetljeća tog rada vraća istu presudu u velikom. Metoda pouzdano proizvodi poslušnost koju želi, i pouzdano oštećuje dijete koje je isporučuje. Obuka se primi. To je užas skriven u uspjehu.
Sljedeći je nalaz onaj zbog kojeg bi trebao spustiti stranicu. Ista je linija istraživanja otkrila da djeca odgojena na uvjetnoj toplini odrastaju u odrasle čija je sama uslužnost unovačena, izvođena manje za osobu kojoj se pomaže nego da podupre pomagačevu vlastitu nesigurnu vrijednost.
Dobrota na koju si najviše ponosan, uslužnost koju svijetu predstavljaš kao svjedodžbu dobrog karaktera, možda je simptom, a ne lijek, ruka pritisnuta na ranu koju pomaganje nikad neće zatvoriti. Rana te čini velikodušnim; velikodušnost, poduzeta da bi bila viđena, produbljuje ranu koju je krenula previti. Krvariš da bi se hranio, a krvarenje zoveš odanošću. Empatija koju većina ljudi zamjenjuje za vrlinu vrlo je često krvarenje s dobrim manirima.
Račun stiže u tijelo. Psihologinja Jennifer Crocker godinama je pratila ljude koji su svoju vrijednost uložili u odobravanje drugih, i njezini su rezultati bili neljubazni prema romantici te stvari. Oni koji su svoju vrijednost ovjesili o to da ih se odobrava nosili su više stresa, više bijesa i više sukoba, a oni koji su je uložili u učinak radili su dulje i za taj trud nisu dobivali bolje ocjene. Trčali su jače i nisu stigli nikamo, plaćajući kamate na dug čija se glavnica nikad nije pomaknula. Trud, kad je u dnu zahtjev za dopuštenjem da postojiš, ima čudnu naviku vraćati manje nego što je stajao.
Plaća koju kavez isplaćuje
Iz kaveza koji bi te samo držao bilo bi jednostavno izaći. Ovaj ima platnu listu, i upravo zato zatvorenici tako rijetko bježe. Uzmi moderni ured, tu malu republiku nenagrađene vrline. Ekonomisti su dokumentirali da se žene dobrovoljno javljaju za nezahvalne poslove koji ne vode promaknuću nekih 48 posto češće od muškaraca, i da ih se za njih traži nekih 44 posto češće, iz razloga koji se ne može popraviti: svi su naučili da će reći da. Temeljni eksperimenti potvrdili su se i u laboratoriju i na terenu. Ali detalj koji uredsku studiju pretvara u parabolu o tvom cijelom životu jest ono što slijedi nakon dobro obavljenog posla. Jedna od istraživačica sažela je to kratkoćom koju bi trebalo uklesati negdje trajno: obavi zadatak dobro, i nagrada ti je da ti ga opet uruče. Kompetencija ti kupuje još posla koji ne vodi nikamo. Pouzdanost se uzvraća težim lancima, pričvršćenima naklonošću, od ljudi koji se dive tvojoj snazi dok ih stežu.
Imenuj ono što ovaj aranžman proizvodi, jer imenovanje je početak njegova kraja. Nazovi to nosivom ljubavlju: naklonošću čija cijela konstrukcija počiva na teretu koji nosiš, tako da onog dana kad teret spustiš, ljubav koju je držao pada istim pokretom. Ljudi koji se oslanjaju na korisnu verziju tebe nisu zlikovci, i većina nema pojma što radi. Izgradili su svoju sliku o tebi oko tvoje funkcije, onako kako se kuća gradi oko stupa, i osjetit će kako se pod naginje onog trena kad stup zatraži da iziđe na zrak. Ti si ih uvježbao. Bio si marljiv u tome. Naučio si svaku osobu koju voliš da traži onog korisnog, i posao si obavio vrhunski, a vrhunski obavljen posao, u ovom zanatu, samo je brzina kojom čovjek kopa.
Ono što se odvija u tvom inboxu ista je operacija koju svaki ekstraktivni sustav provodi u velikom, i to je dio koji nijedan seminar o produktivnosti nije plaćen da spomene. Stroj sagrađen da žanje ljudski trud nema mnogo koristi od genija kad traži onog pouzdanog, dušu koja će održavati zupčanike u pokretu u zamjenu za to da joj se, tu i tamo, kaže da je važna. Nađe je, opterećuje je dok ne bude blizu loma, hvali je točno onom mjerom potrebnom da ostane odana, i najbrižljivije pazi da je nikad ne promakne iz uloge koja je čini tako isplativom za zadržati. Sustav ima svaki poticaj proizvesti tvoju ovisnost o svom odobravanju i nijedan da te iz nje pusti. Naučili su te da to čitaš kao svoju radnu etiku. Hladnije oko čita to kao prinos.
Neophodne se zadržava, a nikad ne bira
Iznesi mehanizam iz ureda u spavaću sobu, gdje obavlja svoj najskuplji posao. Zamisli najodaniju osobu koju znaš, onu koja sve dogovore drži u glavi, osjeti kako se loše raspoloženje skuplja tri sobe dalje i već je preuredila večer da ga upije prije nego što ga je itko imenovao. Drugim riječima, nađi onog bez kojeg bi se kućanstvo vidljivo urušilo u tjedan dana. S jeftinih mjesta to izgleda kao ljubav na najvišem tonu. Iznutra je to često nešto hladnije i proračunatije, a račun je sklopljen tako rano da više ne stiže kao izbor.
Rasuđivanje teče ispod dasaka svjesne misli, i na svoj je način besprijekorno. Partner kojem si potreban ne može lako otići. Partner koji te samo želi može izaći jednog običnog utorka iz razloga koje ti nikad neće biti dopušteno čuti. Pa radiš ono što se čini kao sigurnost. Praviš sebe potrebnim umjesto da se daš upoznati. Ugrađuješ se kao infrastruktura, a infrastruktura se ne napušta olako, i tim putem kupuješ neku vrstu sigurnosti jedinom valutom koju si najviše želio zadržati: mogućnošću da budeš izabran onog dana kad si bio beskoristan, kad nisi proizveo ništa, kad u knjizi nije bilo nijednog unosa koji bi opravdao da te zadrže osim toga što je netko, slobodno, to učinio.
Ono što aranžman drži u napetosti jest ritam koji su najokrutniji odnosi usavršili. Kad toplina dolazi nepredvidljivo, obilna jedan tjedan, uskraćena sljedeći i vraćena baš kad si se prestao nadati, um se fiksira. Toplina izdavana po rasporedu automata za kockanje uči korisnu partnericu da svako uskraćivanje čita kao referendum o vlastitom učinku, i da na njega odgovori tako da jače radi za sljedeće otapanje. Što hladnije drugi teče, to ona mahnitije pruža, zamjenjujući bol koja iz toga nastaje za dubinu svoje ljubavi. Veza se steže točno razmjerno boli koju nanosi, što je potpis svake zamke vrijedne tog imena.
Pod nasmiješenim opskrbljivačem, knjiga se puni. Sjeti se da je za uvjetnu toplinu koja te izgradila utvrđeno da rađa nisku, trajnu ogorčenost prema ljudima čiju si ljubav zarađivao trošeći sebe. Pogriješio bi kad bi mislio da ogorčenost isparava zato što si sad odrastao i trebao bi znati bolje. Ona se gomila. Kliničari koji su sjedili i slušali žene kako opisuju svoje živote dali su obrascu ime, šutnja koja čuva brak brišući iz njega ženu, i mapirali njegove sastavnice, među njima poslušno vanjsko ja koje se održava na površini dok se neprijateljsko unutarnje ja skuplja u tami. Postaješ stranac osobi kojoj služiš, jer ono što ona poznaje i za što zahvaljuje jest usluga. Postaješ stranac samom sebi, jer je ona s apetitima i granicama i temperamentom zakopana tako duboko da bi sad morao kopati da je dosegneš, a kopanje ni jedan jedini put nije dospjelo na popis stvari koje su te čuvale.
A tijelo, koje vodi strože knjige od srca, na kraju šalje svoj račun. U istraživanju koje je tijekom desetljeća pratilo tisuće odraslih, žene koje su u sukobu s mužem gutale svoje prigovore umirale su četiri puta češće od žena koje su progovorile, nakon što su se uobičajeni srčani rizici izbacili iz računa. Četiri puta. Prešućeno odbijanje, ljubazno lice namješteno preko zatajene istine, odluka da čuvaš mir tako da sebe izbrišeš iz prostorije. Kardiovaskularni sustav bilježio je svaki takav slučaj, a on ne ocjenjuje s popustom. Tako se na kraju stiže do samoće rezervirane za nezamjenjive. Biti voljen zbog svoje korisnosti znači nositi točnu sumnju da te nitko ni jednom nije susreo. Zahvalnost je stvarna i usmjerena je na ono što radiš. Priznanje za kojim gladuješ usmjereno je na to tko si, a ti si cijeli život proveo pazeći da nitko nikad ne bude prisiljen pogledati to drugo, jer ti se činilo da će upravo to drugo najvjerojatnije biti odbijeno. Čovjek može stajati u prostoriji gustoj od zahvalnosti i u njoj ipak umirati od gladi. Pljesak je zaglušujući, i namijenjen je pogrešnoj osobi, a raspored sjedenja složio je upravo on.
Životinja koja prva pruža ruku
Da bi shvatio zašto ovo neće popraviti nikakva odluka, moraš sići do žica, jer predstavu vodi krug za preživljavanje koji obavlja točno onaj zadatak za koji je sagrađen, a krugovi za preživljavanje ne primaju prijedloge. Kad si isključen, izostavljen, kad ti se ne odobrava, kad te dočeka hladnjikava tišina koja slijedi nakon odbijanja, zasvijetli jedan poseban nabor duboko u mozgu, dorzalni prednji cingularni korteks, za one koji svoju jezu vole na latinskom. Istraživači su proveli dobrovoljce kroz namještenu igru dodavanja lopte smišljenu da ih izostavi, i gledali kako se ista mrlja korteksa koja bilježi sirovu neugodu tjelesne boli rasplamsava razmjerno tome koliko se svatko osjećao odbačenim. Slomljeno srce pokazuje se kao više od figure govora. Društveno odbacivanje putuje istim alarmnim žicama kao opeklina ili prijelom. Ono da koje ti izleti prije nego što ga uspiješ zaustaviti ruka je trgnuta s plamena.
Postoji i četvrta stvar koju stjerano stvorenje može učiniti, nakon slavne tri. Može se boriti, može bježati, može se zamrznuti, a kad nijedno od toga nije na raspolaganju, kad je opasnost upravo osoba o kojoj ovisi njegovo preživljavanje, može učiniti ono što su terapeuti kasno dodali u katalog: može se umiljavati. Dijete koje ne može ni udariti svog skrbnika ni pobjeći iz kuće uči upravljati prijetnjom tako da postane toliko korisno, usklađeno i toliko nemoguće za prigovor da opasnost izgubi zanimanje. Nevjerojatan radar zbog kojeg te svi hvale, dar da osjetiš što soba treba prije nego što je soba to dovršila trebati, alarm je ugrađen u kuću koja se nekad palila, i još vjerno zvoni, desetljećima kasnije, u kućama koje su posve sigurne.
Onda zamka unovači drugu polovicu mašinerije, onu koja zatvor pretvara u zvanje. Biti cijenjen čini više nego što ušutka bol odbacivanja; pali i sustav nagrade u mozgu, krugove apetita izgrađene oko ventralnog strijatuma, kad već imenujemo stvari, koji predviđaju i žude za sljedećim udarom. Pohvala, zahvalnost, vidljivo olakšanje na licu koje si upravo oslobodio tereta, sve stiže kao male kemijske dividende, a živčani sustav, učinkovit i nesentimentalan knjigovođa, zavodi korisnost pod rijetku rubriku stvari koje istodobno zaustavljaju bol i isplaćuju zadovoljstvo. Uhvaćen si na oba kraja jednog užeta. Zato obrazac sjedi tako blizu ovisnosti, i zato ljudi koji od proučavanja utjecaja žive cijene pretjeranog pomagača iznad svake druge mete. Čovjek koji ima potrebu biti potreban već je predao ključeve, i zamolio te, vrlo pristojno, da vrata držiš zaključana.
O postajanju nepotrebnim
Ovo je mjesto na kojem žanr poseže za svojim urednim kompletom: scenariji za postavljanje granica, uvježbana odbijanja i plastificirani podsjetnici da su i tvoje potrebe važne. Ostavi komplet sa strane. I sam je proizvod za korisne, umirujuća usluga koja se prodaje ljudima koji ne mogu prestati izvoditi predstavu, sklopljena tako da kavez učini podnošljivijim za život, a ne da ga otvori. Scenariji liječe kašalj. Bolest je uvjerenje, smješteno negdje ispod jezika, da nemaš nikakvo urođeno pravo zauzimati prostor, pa svoje mjesto moraš unajmljivati iz mjeseca u mjesec u jedinoj valuti kojoj vjeruješ, a to je tvoj učinak. Nikakva količina pametnih formulacija ne pomiče uvjerenje koje je ugrađeno izvan dosega formulacija.
Zato počni gdje počinje dijagnoza: pažnjom umjesto olakšanjem. Uzmi pitanje na kojem sam drugdje inzistirao kao obranu od manipulacije, što mi se nameće da osjećam, i zašto baš sada, i okreni mu cijev prema unutra u točnom trenutku kad ti „da“ pokušava izletjeti iz usta. Kad nedjeljna poruka stigne i palčevi se pokrenu, zaustavi ih. Zamijeti mali skok strepnje koji trči pola sekunde ispred poslušnosti. Ta strepnja je cijela priča, sažeta u trenutak. Sjedi u njoj, ako ti okolnosti dopuštaju taj luksuz, bez žurbe da je razriješiš. Ono što je ovdje važno jest gledanje. Vidiš, možda prvi put, strah koji je umjesto tebe obavljao tvoje pomaganje.
Postoji test koji vrijedi provesti, i to je najkorisnije pitanje koje ćeš ikad postaviti vlastitoj dobroti. Možeš li ovo odbiti, ovoj osobi, u ovom trenutku, a da tijelo ne digne uzbunu? Briga koja je zaista tvoja ostaje gipka; može odabrati drugoga, a može odabrati i tebe, i u oba slučaja životinja ostaje mirna. Ona prisilna je kruta; ne može ti dopustiti da sebe staviš na prvo mjesto a da ne upali sirenu. Provedi eksperiment u malom, ako si i to možeš priuštiti. Odbij ovaj tjedan jednu trivijalnu molbu i promatraj što tijelo radi. Val krivnje, hitna potreba da se opširno objasniš i tjelesna sigurnost da si učinio nešto pogrešno – to su podaci. Gledaš kako se kavez oglašava, a glasnoća uzbune točna je mjera toga koliko si se udaljio od bilo koga tko živi u tebi.
Onda provedi teži eksperiment, onaj kojemu će se zamka oduprijeti svime što ima. Vježbaj biti nepotreban namjerno. Uskrati jedan jedini čin korisnosti, poput nezatraženog popravka, usluge ponuđene prije nego što je itko za nju pitao ili rada kojim kupuješ svoje mjesto za stolom, i sjedi u tišini koja slijedi. Tretiraj to kao egzorcizam izveden pod krinkom eksperimenta. Tišina će ti pokazati ono što su kućanski poslovi bili unajmljeni da sakriju: mnogima koji su ovdje živjeli godine šutnje istrošile su sam mišić htijenja, dok zaista više ne znaju što bi odabrali kad nitko ne gleda. Upitaj se, u uznemirujućoj tišini popodneva koje ne proizvodi ništa, što zapravo želiš, i primijeti je li iskren odgovor da si izgubio datoteku. Ta praznina najvažnija je stvar u sobi. Zamka će ti ponuditi stotinu sitnih poslića da je prekriješ prije nego što je uspiješ pogledati ravno.
Dok si već dolje, obrati pažnju na ono što su te najupornije učili zakopati, a to je tvoj bijes. Poslušno ja radi na peći progutane srdžbe, na ogorčenosti koja se gomila svaki put kad kažeš da kroz stisnute zube i to nazoveš milošću. Naučili su te da tu vrelinu tretiraš kao dokaz vlastite ružnoće, kao kvar koji treba držati pod kontrolom i sakriti prije nego što mu itko osjeti miris. Preokreni čitanje. Bijes je informacija, i to najiskrenija informacija koju imaš, signal koji zakopano ja ispaljuje da označi točne koordinate svakog mjesta na kojem su te pregazili a ti nisi rekao ništa. On je i gorivo. Spremnost da ga osjetiš a da ga smjesta ne pretvoriš u ispriku najčešće je prvi dokaz da je osoba ispod usluge još živa tamo dolje, još sposobna dati prednost jednoj stvari pred drugom, još sposobna da je se probudi. Čovjek koji se napokon zna naljutiti u svoje ime sjetio se da ima ime.
Budi spreman na relaps, koji stiže s odličnim preporukama. Zamka se ne predaje; ona ponovno pregovara, i ponudit će ti dostojanstveno novo namještenje kao mudri pomagač, ranjeni mentor, onaj čiji oporavak postaje sljedeća stvar koja se izvodi pred publikom. Cilj je suverenost koja ti dopušta da drugu osobu potpuno razumiješ a da te ne kolonizira ono što ona osjeća, prisutan bez rastapanja, topao bez krvarenja. Usklađenost, velikodušnost i briga koje si sve ove godine izvodio pod prisilom preživljavaju gubitak prisile. Prvi put postaju stvari koje smiješ odabrati umjesto dugova koje moraš servisirati. Briga koju daje smireno tijelo je dar. Briga iznuđena iz preplašenog tijela je otkupnina. S druge strane sobe to dvoje ne može se razlikovati, a nikad nisu bili ista stvar.
I pripremi se na ljude. U trenutku kad spustiš teret, neki od odnosa koji su na njemu počivali zaškripat će i pomaknuti se, jedan ili dva potpuno će se urušiti, a ti ćeš biti u velikom iskušenju da urušavanje pročitaš kao dokaz da si pogriješio kad si prestao nositi. Pročitaj ga obrnuto. Veza koja ne može preživjeti to da postaneš cijela osoba bila je aranžman, a ti si bio njegov dobavljač. Buka koju stvara dok pada zvuk je ugovora koji se raskida, a strana koja od buke izvlači najviše ona je koja je od uvjeta profitirala.
Završni obračun
Da budem točan u optužbi, jer upravo se ovakva ideja skiseli u glupost ako je predugo ostaviš na toplom. Korisnost se kreće u boljem društvu nego što bi se po njezinu glasu u posljednje vrijeme dalo zaključiti. Doprinos je među najdubljim zadovoljstvima koja su čovjeku ponuđena, a život uređen tako da nikad ne budeš potreban vlastiti je tijesni pakao, narcisov pakao, u kojem je ja postalo toliko prestravljeno ovisnošću da se više ne može prikačiti ni za što. Zlikovac stoji sloj niže, u ugovoru ispod pomaganja, u zakopanom uvjerenju da je pomoć najamnina i da je dan kad prestaneš plaćati dan kad te izbacuju na hladnoću s ostatkom suvišnog stanovništva.
Upozorenje je mračnije od onoga po koje si došao. Meki zaključak koji žanr obožava, da si dovoljan točno takav kakav jesi, da si vrijedan samim tim što dišeš, ne oslobađa gotovo nikoga, a pada iz razloga koji vrijedi izreći otvoreno. Usmjeren je na krivu metu. To je rečenica u koju bi silno volio vjerovati, ponuđena alarmnom sustavu koji je svoje preživljavanje uložio u suprotno, a alarmni sustav odgovara dokazima i ničemu nježnijem. Jedini dokaz koji se računa jest iskustvo da si bio nepotreban i da si ipak preživio noć. Što otvara pitanje na koje gotovo nitko u ovom stanju ne zna odgovoriti, i s kojim bi večeras mogao sjediti umjesto da budeš koristan. Tko si na dane kad ne proizvodiš ništa? Većina onih koji su ovdje živjeli ne izdrži ni jedno popodne. Nestrukturirana tišina čita se kao umiranje, jer igla bilježi odsutnost učinka kao odsutnost dobrodošlice, a dobrodošlica je, stvorenju ovako sagrađenom, nerazlučiva od zraka.
I posljednja istina, ona koju bih izostavio samo da ti se dodvorim. Neki dio tebe ne želi da se vrata otvore, jer te kavez hrani. Biti nezamjenjiv oblik je moći, i vrlo moguće jedini oblik u koji bi osoba koja vjeruje da nema urođeno pravo postojati ikad mogla sebi dopustiti da vjeruje. Ljubav se može povući u svakom trenutku, po tuđem hiru, iz razloga koji ti nikad neće biti pročitani naglas. Potreba je poluga. Potreba se može proizvesti, održavati, držati u dobrom stanju. Zato si odabrao ono što možeš kontrolirati. Sagradio si život u kojem te ljudi ne mogu lako napustiti jer ne mogu lako zamijeniti ono što radiš, i to nazivaš odanošću, a pravije mu je ime razmjena talaca u kojoj si ujedno i zarobljenik i otkupnina. Postaješ onaj koga vježbaš biti, dok se vježba ne zatvori nad tobom, a korisnost si vježbao tako dugo, i tako dobro, da si gotovo dovršio posao postajanja ničim drugim.
Neću ti obećati da pod drži kad napokon siđeš sa stupa. Ne znam drži li. Ljudi izgrađeni oko tvoje funkcije mogu otići. Tišina može potrajati dulje i biti hladnija nego što si spreman. Mogu ti reći samo to da nikad nećeš saznati je li ispod svega tog nošenja ikad bilo nečega tvojega dok to ne spustiš i sam ne opipaš daske. Odredište je manje i daleko teže od olakšanja ili nekog urednog novog ja koje ćeš izvoditi pred svježom publikom. To je trenutak u kojem uhvatiš vlastitu ruku kako se već pokreće da se učini korisnom, i pustiš da pokret visi u zraku, nedovršen, i primijetiš, s užasom i s nečim što bi jednog dana moglo sazreti u slobodu, da nitko nije pitao. Alarm vrišti na vatru koja se ugasila davno, a osoba koju je cijeli tvoj život štitio upravo je ona koju je živu zakopavao.