Tko je Naručio Bauka Ove Sezone?

Slajd nosi broj šest i ima tupu tipografiju svake korporativne prezentacije ikad projicirane na zid sale za sastanke. Pripada studiji od 49 stranica koju je u srpnju 2025. izradio Stagwell, marketinška i anketarska grupa koju vodi Mark Penn, nekadašnji Clintonov strateg, za klijenta čijeg imena nema na naslovnici. Novinari koji su do nje došli identificirali su klijenta kao izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. Tvrtka je anketirala 8.050 ljudi u Sjedinjenim Državama, Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, provela petnaest fokus-grupa i testirala kratke videe na još tisućama, sve zato da dozna koje bi poruke popravile ugled jedne vlade na Zapadu. Slajd šest jednu od pouka iznosi plosnatom prozom struke: „pojam radikalnog džihadizma bio je univerzalno učinkovit, a za konzervativnu publiku učinkovito je bilo povezati radikalni džihadizam sa željom za dominacijom nad drugim religijama.“ Na istoj stranici piše da istraživanje sada može oblikovati kampanje, među ostalim, o tome „kako izravnije ciljati mlađe ljude“. U svakoj ispitanoj zemlji između 73 i 81 posto ispitanika složilo se da je radikalni islam prijetnja njihovoj naciji, a nakon cijele serije poruka, navodi prezentacija, potpora klijentu pomaknula se u prosjeku za više od dvadeset bodova.

Dokument je procurio u rujnu 2025., a o njemu su izvijestili Drop Site News, jedna izraelska i jedna švedska poslovna rubrika te novinska kolumna Arwe Mahdawi; stručni tisak pisao je o izraelskom ugovoru tvrtke. U New York Timesu, Washington Postu, Associated Pressu ni Reutersu ne mogu pronaći nijedan članak o njegovu središnjem nalazu. Jedna je vlada platila zapadnoj anketarskoj tvrtki da izmjeri, zemlju po zemlju, koliko straha od radikalnog islama nosi ciljana publika i koliko bi je daleko pomaknuo niz poruka, među njima i taj strah, a vodeće novine, koliko mogu pronaći, to nikad nisu spomenule.

Prezentacija je pazila da kaže radikalni islam i džihadizam, a ta razlika zaslužuje da se sačuva, makar samo zato što se tako malo onih koji su poslije udarali u istu temu potrudilo sačuvati je. Poruka koja dobro prođe na testiranju putuje čim je puštena, preuzimaju je ljudi koji nikad nisu vidjeli nikakvu prezentaciju, i odbacuje svoje ograničavajuće pridjeve kao što glasina odbacuje svoje izvore. Do listopada 2026. ograda je uglavnom otpala, a u naslovima je ostala imenica. Tvoj strah od stranca izmjeren je prije nego što ti je prodan natrag, a ljudi koji su ga mjerili znali su do postotnog boda koliko vrijedi.

Planirana mržnja za ove izbore

Ista se pouka, posve neovisno, učila u Teksasu. U siječnju je Politico pitao republikanskog konzultanta Vinnyja Minchilla zašto toliko kandidata na stranačkim predizborima u toj saveznoj državi vodi kampanju protiv islamskog prava, a on je odgovorio otvorenošću koja je inače rezervirana za prostoriju u kojoj se čitaju ankete. „Muslimanska zajednica bauk je ovog ciklusa“, rekao je, a onda isporučio i metodologiju: „To je ispitano anketama uzduž i poprijeko, i kod republikanskih birača na teksaškim predizborima djeluje.“ Do travnja je CNN-u govorio da je ta tema „čisto zlato“. Gotovo 95 posto republikanskih birača na predizborima odgovorilo je potvrdno kad ih je stranački listić pitao treba li Teksas zabraniti šerijatsko pravo, pravni sustav čije uvođenje nitko nije predložio.

Glavni strateg guvernera Abbotta objasnio je tu privlačnost New York Timesu u sedam riječi: „To je kao što je nekad bila granica.“ Na granici je zavladao mir, a stranci koja je desetljeće išla na izbore na strahu od čovjeka koji prelazi rijeku trebao je novi čovjek, i našla ga je u džamiji. Times je izvijestio da se lice čelnika jednog islamskog vijeća iz Sjevernog Teksasa počelo pojavljivati na predizbornim letcima te da nijedna istraga o planiranom muslimanskom naselju sjeveroistočno od Dallasa, projektu u središtu panike, nije utvrdila nikakav prekršaj. Lice je otišlo na letke, a nalazi su ostali u novinama.

Minchillo je dao još jedan odgovor, NPR-u u rujnu, i to je najotvorenije priznanje metode koje je itko u američkoj politici dao ove godine. Upitan zašto je tema toliko korisna, rekao je: „ako možemo imati problem o kojem ćemo govoriti, a koji nije ekonomija i inflacija, oduševljeno ćemo ga staviti u skup poruka.“ Neprijatelj je zamjena za račun iz trgovine. Birač koji se boji susjedove vjere birač je koji je prestao pitati zašto mu se najamnina udvostručila, a konzultant koji tu zamjenu organizira za to je plaćen, i zadovoljan je njome, i spreman to reći nacionalnoj radijskoj mreži jer je točno izračunao da ti nećeš slušati.

Najjača droga u ormariću

Moja redakcija, Wire, provela je prva tri tjedna listopada čitajući otprilike 6.000 naslova svaka dva sata iz četiristotinjak izvora vijesti svih političkih boja i izdvajajući one koji su najjače gurali: naslove koji ti kažu što da osjećaš prije nego što ti kažu što se dogodilo. Do jutros se na hrpi skupilo 1.619 primjeraka. Najčešći instrument bio je običan strah, u njih 218. Drugi je bila riječ-presuda, etiketa koja osuđuje prije nego što se iznese ijedna činjenica, u 204. Riječi mržnje bile su rjeđe i žešće, i nosile su najveći naboj od svih sredstava koja smo mjerili, osam i pol na ljestvici od deset. Fox News dao je 198 primjeraka, a CNN 187, uz nižu prosječnu temperaturu; Gateway Pundit i Blaze bili su najužareniji od svih. Riječ o metodi, jer ovaj esej od tebe traži da ne vjeruješ nikome tko svoju skriva: Wire namjerno usmjerava svoj lov prema stranačkim i državnim medijima, gdje je guranje najglasnije, pa ove brojke prikazuju najglasniji dio tiska i tako ih treba čitati.

Onda smo izbrojili koga se postavlja u ulogu. U svih 1.619 naslova muslimani ili migranti bili su predmet guranja u 274, otprilike u jednom od šest. Među 164 naslova koji su dobili devet ili deset, najmanipulativnijima na našoj hrpi ovog mjeseca, broj je narastao na 87, što je više od polovice. Što je guranje jače, to je vjerojatnije da je osoba na njegovu kraju musliman ili migrant. Kad urednik posegne za najjačom drogom u ormariću, na etiketi bočice piše musliman ili migrant.

Zlikovac po kalendaru

Kad je 19. listopada u Teksasu počelo prijevremeno glasanje, obitelji diljem savezne države počele su u poštanskim sandučićima nalaziti brošure naslovljene na njihovu djecu. Brošura je sebe nazivala Texas Trans & LGBTQ+ Student Resource Guide, vodičem za teksaške trans i LGBTQ+ učenike, i maloljetnicima je objašnjavala njihova zakonska prava, zakon o emancipaciji i gdje potražiti podršku izvan obitelji. Pošiljatelj, tvorevina koja sebe naziva Texas Transgender Student Union LLC, bio je registriran u Wyomingu 2. rujna preko agenta za masovnu registraciju, a njegova povratna adresa ne postoji. Zagovaračka skupina čiji je vizualni identitet posudio kaže da nije poslala ništa. Nitko ne zna tko je platio slanje. Jedna majka iz Sjevernog Teksasa ovako je pročitala njegovu svrhu: „koriste moju djecu da me bijesom dotjeraju na birališta.“

„Mreže Moći“, poglavlje o mrežama u Crnoj Knjizi Moći, ima rečenicu upravo za takvo stanje dokaza: „Nitko ništa ne može dokazati. Svi to mogu osjetiti.“ Ono što svi mogu osjetiti, i što evidencija oglašavanja može dokazati, jest da se transrodno dijete priziva svake izborne jeseni s pravilnošću ptice selice. U pet tjedana do 24. listopada 2024. Trumpov je stroj potrošio više od 29 milijuna dolara na televizijske oglase o transrodnim operacijama i 5 milijuna dolara na ekonomiju. U jednom dvotjednom razdoblju tog listopada više od 41 posto novca koji su potrošili kampanja i njezini saveznici otišlo je na oglase protiv trans osoba. Iste te jeseni, kad je Gallup pitao birače koliko im je važno svako od 22 pitanja, prava transrodnih osoba završila su posljednja, s 18 posto onih koji su ih nazvali iznimno važnima naspram 52 posto za ekonomiju. Godinu poslije, u utrci za guvernera Virginije, republikanska je strana 57 posto plaćenog medijskog prostora posvetila transrodnim temama, a 1 posto kriminalu i imigraciji zajedno, u saveznoj državi u kojoj je 3 posto birača tu temu navelo kao glavnu brigu. Novac i briga teku u suprotnim smjerovima, a to je potpis proizvedene potražnje.

Ove se godine ulaganje vratilo rano. Do kraja rujna republikanski oglašivači potrošili su više od 60 milijuna dolara na više od 190 televizijskih oglasa koji spominju politike prema transrodnim osobama, u ciklusu u kojem je anketa CNN-a pokazala da birači tu temu stavljaju ispod svake od ostalih deset koje je ispitala. Drugo brojanje, napravljeno drukčije, pokazuje u istom smjeru. Između 1. kolovoza i 12. listopada, prema pretraživanju podataka o praćenju oglasa koje je proveo FactCheck.org, na više od 200 oglasa s riječima „promjena spola“ otišlo je više od 100 milijuna dolara, od toga više od 77 milijuna dolara u utrkama za Senat, a nekoliko je tih oglasa iskrivilo dosadašnji rad demokrata koje su napadali. U Teksasu je oglas protiv demokratskog kandidata za Senat završavao rečenicom „for they/them, not you“ – za ‚njih‘, ne za tebe – frazom koju je kampanja 2024. već isprobala na publici utakmica američkog nogometa, a PolitiFact je njegovu središnju tvrdnju ocijenio kao netočnu. Ocjena se pojavila jednom; oglas se vrtio dok god je bilo novca.

Poglavlje knjige o zlikovcima objašnjava zašto se to oružje bira čak i kad promaši, kao što je promašilo u Virginiji, gdje je kandidat koji je na njega najviše potrošio izgubio s petnaestak bodova razlike. Optužba za grooming (spolno mamljenje djece), piše u njemu, „savršeno je osmišljena. Kako dokazati da NISI pedofil? Poricanje zvuči kao krivnja. Šutnja zvuči kao krivnja. Meta je jezično matirana prije nego što partija počne.“ Ono i cijenu navodi otvoreno: „Stvaranje zlikovca ima svoj broj mrtvih.“ Prema najboljoj procjeni u Sjedinjenim Državama ima oko 2,1 milijun transrodnih odraslih i oko 724.000 transrodnih tinejdžera, i njih se svake izborne godine koristi kao polugu na strepnje više od sto milijuna birača, od kojih većina, prema Pewovu brojanju, osobno ne poznaje nijednog. Gledaj ekrane 4. studenoga, jutro nakon glasanja, i vidi koliko dugo tema ostaje u eteru kad jednom obavi svoj posao.

Francuska je za petnaest dana dobila novu etiketu

Francuski nemiri ove jeseni počeli su, kao što francuski nemiri često počinju, u jednom liceju. Dvadeset prvog rujna učenici srednje škole u Créteilu, nedaleko od Pariza, napustili su nastavu zbog uvjeta koje je jedan omladinski list poslije sažeo kao „des professeurs absents qu’on ne remplace pas, des classes à quarante, des locaux insalubres“: odsutni profesori koje nitko ne zamjenjuje, razredi od četrdeset učenika, nezdrave zgrade. Pokret se proširio školama, a 17. listopada pridružili su mu se sindikati i ono što je ostalo od žutih prsluka, za nacionalni dan protiv la vie chère, skupoće života. Marširalo je nekih 550.000 ljudi. Gorjeli su automobili, pljačkale su se trgovine, a tijekom vikenda uhićeno je oko 2.400 ljudi. Francuska vlada, koja ima sve razloge znati tko je bio na njezinim ulicama, okrivila je ultraljevicu.

Šestog listopada, dok je prosvjed još bio pokret škola, američki je predsjednik napisao: „Riječ je o islamu koji želi preuzeti nekoć veliku Zemlju.“ Devetnaestog, odlazeći iz Bijele kuće na skup u Kansasu, rekao je novinarima: „Pariz će vrlo brzo biti muslimanski grad, a to nije bio dogovor.“ Sutradan je Benjamin Netanyahu, usred vlastite izborne kampanje, izjavio za jedan izraelski televizijski kanal da se Francuska „predala invaziji radikalnog islama“ i prisjetio se kako je nakon masakara iz listopada 2023. upozorio Macrona: „A ako ih ne eliminiramo ovdje, imat ćete ih u Parizu. I upravo se to događa.“ AFP je primijetio da nije ponudio nikakve dokaze te da su prosvjednici bili širok presjek zemlje.

Ostalo su obavili naslovi. „Usred muslimanskih nereda“, pisao je Daily Wire. „Islamo-marksistički izgrednici“, pisao je Gateway Pundit. „Muslimanski izgrednici i radikalni ljevičari ujedinjuju se da sruše Zapad“, pisala je jedna kršćanska stranica s vijestima. Jedan teksaški kongresnik, suosnivač nečega što se zove Sharia-Free America Caucus, kongresnog kluba za Ameriku bez šerijata, rekao je Fox Newsu da je francusko muslimansko stanovništvo doseglo „prijelomnu točku“. Istodobno je drugi Foxov autor okrivio komuniste i sindikate, a mediji koji se nisu mogli odlučiti jesu li izgrednici muslimani ili marksisti riješili su poteškoću tako što su ih proglasili i jednim i drugim. Čak je i New York Post, u istom članku koji je prenio predsjednikovo proročanstvo o Parizu, priznao da su „snimke pokazivale pljačkaše i izgrednike iz raznih rasnih i etničkih skupina“.

Štrajk školaraca koji su htjeli nastavnike za petnaest je dana pretvoren u sveti rat, a u tih se petnaest dana na zahtjevima učenika nije promijenilo ništa osim potpisa ispod slike. To je danas brzina stroja, i vrijedi je sam izmjeriti, sa satom u ruci, sljedeći put kad se zapali neka strana ulica.

Rez se izvodi na milijunima

Poglavlje 14 knjige, „Mreže Moći“, opisuje kako mreža uklanja osobu koje se želi riješiti. Upute su napisane za uklanjanje jedne osobe iz mreže, suparnika u tvrtki ili zamjenika na dvoru, i kratke su. Ti ih „demoniziraš ili diskreditiraš, da se drugi od njih udalje“. Ti im „presiječeš pristup komunikacijama i resursima“. Ti „širiš strah od povezanosti, tako da se čak i njihovi prijatelji ustežu braniti ih iz straha da se ne okaljaju“. Poglavlje dodaje, mirno kao netko tko je gledao kako se to radi, da se zato upozoravaju ili uklanjaju i ljudi bliski meti: postupak „meti stvara društvenu smrt“.

Pročitaj ta tri koraka ponovno, sa stanovništvom na mjestu osobe. Demonizacija je naslov, ponavljan dok ne zazvuči kao vremenska prognoza. Presijecanje pristupa traženi je moratorij na nove džamije i naredba teksaškog guvernera koja muslimansku organizaciju za građanska prava žigoše kao terorističku. Strah od povezanosti najelegantniji je od tri koraka, i zbog njega tisak ovog mjeseca neprestano zavaruje neprijatelje u spojeve: „islamo-marksist“, „crveno-zeleni savez“ muslimana i ljevice. Jedna je istraživačka skupina izbrojila više od 1.100 objava usmjerenih protiv američkih muslimana koje je 46 izabranih republikanskih dužnosnika objavilo u nešto više od godinu dana. U Michiganu je demokratskog kandidata za Senat, Abdula El-Sayeda, koji bi bio prvi musliman u tom domu, jedna kolumna objavljena u više novina opisala kao „marionetu Muslimanskog bratstva“, a predsjednik Sjedinjenih Država kao „tipa iz Muslimanskog bratstva, 100 posto“. Njegov odgovor, „Nemam nikakvih veza“, rečenica je one vrste koja nikad ne sustigne optužbu.

Složeni neprijatelj zamka je za promatrače. Obrani muslimana i marksist si; obrani marksista i skrivaš muslimana. Obična pristojna osoba, koja bi bilo kojem od njih posudila ljestve, zaključuje da je najsigurnije ne reći baš ništa, i društvena se smrt odvija po rasporedu, a izvršava je šutnja susjeda.

Isto poglavlje odbija utjehu zavjere. Opisujući prostoriju punu donatora koji su uz desert obećali ratnu blagajnu dovoljno veliku da savije međuizbore, kaže da ljudi „to žele mistificirati kao duboku državu, ali nije bilo nikakvih čarobnih ‚njih‘, samo fotelja“. Ta bi rečenica trebala biti otisnuta s unutarnje strane svake omotnice s glasačkim listićem. Tvoj je neprijatelj izabran u tisućama fotelja, a u svakoj sjedi netko čiji prihod, položaj ili publika raste kad se ti bojiš, i poticaj ih usklađuje pouzdanije od ijednog telefonskog poziva. Zavjera barem traži sposobne ljude koji čuvaju tajne; tržištu treba samo proizvod koji se prodaje, a strah od stranca prodao se baš svaki put.

Što strah čini mozgu koji glasa

Tvoje tijelo odgovara na naslov prije nego što ga dočitaš. Joseph LeDoux proveo je karijeru prateći brzi put od talamusa do amigdale koji signal prijetnje nosi posve mimo misaonog korteksa, a on i njegovi kolege otkrili su da neuroni amigdale mijenjaju odgovor na zvuk koji izaziva strah za manje od petnaest milisekundi. Ostatak tebe stiže kasnije, i stiže umanjen. Svjedoci koji vide pištolj prikuju pogled za njega i slabije pamte ostale pojedinosti prizora. Neuroznanstvenica s Yalea Amy Arnsten pokazala je da „čak i prilično blag akutni nekontrolabilni stres može izazvati brz i dramatičan gubitak prefrontalnih kognitivnih sposobnosti“, što znači da sposobnosti koje bi ti trebale da prozreš naslov prve napuštaju prostoriju. Knjiga taj nalaz sažima u dvije rečenice: „Uvjerenje: procjenjuješ činjenice, donosiš zaključke, a onda osjećaš emocije. Stvarnost: osjećaš emocije, stvaraš zaključke, a onda biraš činjenice koje ti odgovaraju.“

Precizan je nalaz uznemirujućiji od grubog uvjerenja da strah svakoga pretvara u autoritarca. Stanley Feldman i Karen Stenner utvrdili su „da nema dokaza o izravnom učinku društvene prijetnje, ali ima značajnih dokaza o interakciji“ s postojećom sklonošću: prijetnja budi autoritarca koji je već spavao u čovjeku, a ostale ostavlja manje-više onakvima kakvi su bili. Podsjeti ljude na vlastitu smrt i spavač se promeškolji. U jednom je eksperimentu karizmatični kandidat na lažnim izborima dobio 4 glasa od 95 u kontrolnoj skupini i 31 nakon što su sudionici zamoljeni da razmišljaju o umiranju, gotovo osmerostruko povećanje; u drugome su podsjetnici na smrtnost ili na napade 11. rujna povećali potporu predsjedniku Bushu, a smanjili potporu njegovu protukandidatu. Pridružuje se i kemija pripadanja. Muškarci kojima je dan oksitocin, hormon koji se javnosti prodaje kao molekula ljubavi, postali su skloniji povjerenju u vlastitu skupinu i obrambeno agresivniji prema suparničkoj. Glavni istraživač poslije je napisao da takvi nalazi „dovode u pitanje viđenje oksitocina kao neselektivne ‚droge ljubavi‘ ili ‚kemikalije maženja‘“. Verzija iz knjige kraća je: „Kad tu prijetnju dijeliš s drugima, oslobađa se oksitocin i povezuje vas kroz zajedničko protivljenje.“

Posljednji korak oduzima čovjeka. Kad su Lasana Harris i Susan Fiske snimali mozgove ljudi dok su gledali fotografije različitih društvenih skupina, medijalni prefrontalni korteks, područje kojim razmišljamo o tuđim umovima, uključivao se za svaku skupinu osim najprezrenije, koja je umjesto toga palila područja gađenja. Tijekom predizbora 2016. Nour Kteily i Emile Bruneau utvrdili su da „Amerikanci otvoreno dehumaniziraju meksičke imigrante i muslimane“, da je dehumanizacija predviđala potporu najagresivnijim ponuđenim politikama te da su muslimani i Latinoamerikanci koji su je osjetili zauzvrat postajali neprijateljskiji, čime su sljedećem valu naslova isporučili dokaze. Strah se lakše veže uz lica druge rase, a pokazalo se da refleks gađenja, nastao radi izbjegavanja bolesti, predviđa protivljenje imigraciji kroz intuicije koje djeluju ispod praga svjesnosti. Taj je stroj stariji od svake kampanje, a kampanja ga samo unajmljuje.

U 2,7 milijuna objava medija i članova Kongresa svaka riječ o suprotnoj političkoj strani povećavala je izglede da objava bude podijeljena za 67 posto. Ljudi su spremniji dijeliti neistine koje izazivaju bijes a da ih prethodno ne pročitaju. Ponavljanje čini da lažna tvrdnja djeluje istinitije čak i kad ljudi znaju da nije tako. Bijes, više nego tjeskoba ili oduševljenje, ono je što ljude pokreće da sudjeluju u politici. A jednom naučeni strah zakopan je živ: mozak stvara novo sjećanje koje potiskuje staro, a staro se vraća u novom okruženju, zbog čega se isti zlikovac može umiroviti nakon jednih izbora i oživjeti za sljedeće.

Tvoj je zaborav proučen jednako pomno kao tvoj strah. Eksperimenti s namještenim televizijskim vijestima pokazali su prije nekoliko desetljeća da televizija mijenja to koje probleme gledatelji smatraju važnima i koliko ti problemi teže u njihovoj prosudbi predsjednika. Ono čega su te posljednje natjerali da se bojiš obično postane mjerilo po kojem se mjeri svaki kandidat, a sve ostalo što si znao prije mjesec dana, račun iz trgovine i Epsteinovi dosjei i žena ustrijeljena u svom automobilu u Minneapolisu, klizi niz ljestvicu. Osjećaji prema vlastitoj stranci jedva su se pomaknuli između 1980. i 2012., dok je prosječna ocjena suprotne stranke pala s 45 na 30 na ljestvici do 100. Sve veći udio Amerikanaca danas glasa protiv nekoga, a taj je netko izabran za njih.

Dosjei koje nitko ne traži

U studenome 2025. Zastupnički dom izglasao je s 427 prema 1 da se Ministarstvo pravosuđa prisili na objavu dosjea o Jeffreyju Epsteinu, a predsjednik je zakon potpisao sljedećeg dana. Rok koji je zakon postavio, 19. prosinca, prošao je, a do kraja siječnja ministarstvo je objavilo oko 1 posto dokumenata. Tridesetog siječnja ministarstvo je objavilo nekih tri i pol milijuna stranica, s imenima zacrnjenima na mnogima od njih. Jedan savezni sudac u Washingtonu od tada mjesecima nalaže da se dijelovi zacrnjenja uklone, a u kolovozu je vladi rekao da je nepoštivanje suda „obećanje“ i da „javnost ima pravo znati što se, dovraga, događa u ovom predmetu“. Državnog odvjetnika koji je vodio objavu više nema. Republikanski kongresnik koji je izborio glasanje, Thomas Massie, izgubio je predizbore u svibnju nakon što je izvana protiv njega uloženo više od 15 milijuna dolara.

Pozornost javnosti može se očitati s grafikona. U tjednu nakon siječanjske objave američke pretrage imena Epstein dosegle su najvišu točku u šesnaest mjeseci koje grafikon pokriva, sto na Googleovoj relativnoj ljestvici. Četiri tjedna poslije Sjedinjene Države bile su u ratu s Iranom. Do početka ožujka pretrage su pale na 22, do travnja na 9, a baš svakog tjedna od početka kolovoza brojka pokazuje 3. Tempiranje rata prepuštam drugima; njegov učinak na tvoju pozornost vidi se na grafikonu, a pozornost je jedini resurs za koji bi svatko tko u tim dosjeima ima nešto skrivati najviše volio da ga trošiš negdje drugdje.

Priča je pretvorena u streljivo. Kandidati i vanjske skupine, a iza gotovo devet od deset spotova stoje demokrati, ove su godine emitirali više od 160 oglasa o Epsteinu iza kojih stoji više od 35 milijuna dolara, što ti govori da skandal preživljava uglavnom kao tridesetsekundni spot kojim jedno pleme puca na drugo, dok same dokumente, i imena iza crnih traka, ne čita gotovo nitko. Poglavlje 17 knjige, „Pastir Slijepih“, upravljanje tim jazom navodi kao sedmi zakon masovne manipulacije: „Još jedan trik je tempirati otkriće. Ponekad možeš čak i pustiti istinu van, ali tek kad je prekasno.“ Istina je puštena van u siječnju, a u roku od mjesec dana zemlji je uručeno nešto strašnije za gledanje.

Koliko je već postalo mračno

Knjiga je dala predviđanje za ovu godinu, u popisu koji prati riječi korištene za migrante, od „imigranata bez dokumenata“ 2015. preko „životinja“, „osvajača“ i „gamadi“. Njezina stavka za 2026. glasi: „Smijem li predvidjeti vojsku maskiranih ‚domoljubnih‘ regruta s puškama i vladinim dopuštenjem da love iz zabave?“ Napisana je kao provokacija. Usporedi je s onim što je zabilježeno i sam odluči koliko je pretjerala.

U rujnu 2025. Vrhovni sud dopustio je imigracijskim agentima u Los Angelesu da nastave s pokretnim zaustavljanjima na temelju četiri čimbenika uzeta zajedno: prividne rase ili etničke pripadnosti, govorenja španjolskog ili engleskog s naglaskom, lokacije i vrste posla koji osoba naizgled obavlja. Sudac Kavanaugh u suglasnom mišljenju napisao je da sama prividna etnička pripadnost ne može opravdati zaustavljanje, ali da može biti „‚relevantan čimbenik‘“. Sutkinja Sotomayor u izdvojenom mišljenju opisala je zemlju koju je većina upravo dopustila: „Ne bismo trebali morati živjeti u zemlji u kojoj Vlada može zgrabiti svakoga tko izgleda kao Latinoamerikanac, govori španjolski i naizgled radi slabo plaćen posao.“ Bijela kuća već je agencijama zadala brojku koju trebaju postići, 3.000 uhićenja dnevno. Do ovog mjeseca ProPublica je dokumentirala 506 američkih državljana koje su zadržali imigracijski agenti, više od 100 njih nakon što su agenti doveli u pitanje njihovo državljanstvo, od kojih su „gotovo svi“ bili nebijelci, a najmanje 70 od tih 506 bila su djeca ili tinejdžeri. Ministar domovinske sigurnosti prethodne je jeseni poručio zemlji da „nijedan američki državljanin nije uhićen ni zadržan“. U Minneapolisu su u siječnju savezni agenti ustrijelili dvoje američkih državljana, ženu u njezinu automobilu i medicinsku sestru s intenzivne njege, tijekom onoga što je ministarstvo nazvalo najvećom imigracijskom operacijom koju je ikad provelo. Smrtni slučajevi u imigracijskom pritvoru dosegli su rekord prije nego što je fiskalna godina navršila sedam mjeseci. Od cijelog predviđanja knjige jedino riječ zabava još čeka svoj dokaz.

Običnog su građanina pozvali da pomogne. Vlada je proširila svoju liniju za dojave. Kad je jedan komičar u Nashvilleu kao eksperiment postavio lažnu, primila je gotovo stotinu prijava, izvijestio je Washington Post, od ljudi koji su prijavljivali susjede, bivše ljubavnike, vozače Ubera i neznance u trgovini. Jednu je poslao odgojitelj iz predškole koji je u školskoj evidenciji potražio roditelje jednog djeteta. „Nije moja briga što imaju šestogodišnjaka“, napisao je. „To je njihov problem.“ To je strah od povezanosti u svom konačnom obliku, u kojem šutljivi susjed postaje dobrovoljac.

Nasilje teče u više smjerova. Jedna zastupnica u parlamentu Minnesote i njezin suprug ubijeni su u atentatu u svom domu u lipnju 2025.; Charlie Kirk ustrijeljen je na sveučilišnoj pozornici tog rujna; snajperist je pucao na imigracijski ured u Dallasu, ostavivši poruku u kojoj se nada da će agentima zadati „pravi teror“, a umjesto njih ubio je dvoje pritvorenika; napadač je u travnju otvorio vatru na Večeri dopisnika Bijele kuće. Istraživači sa Sveučilišta Maryland izbrojili su porast terorizma i ciljanog nasilja od 34,5 posto u prvih osam mjeseci 2025. u usporedbi s godinom prije, iako je prema evidenciji FBI-a broj prijavljenih zločina iz mržnje pao za oko 7 posto. Ove ćeš jeseni čuti riječ „linč“, o crnim muškarcima i ženama pronađenima obješenima u gradićima od Mississippija do Michigana. Službe su gotovo svaku od tih smrti proglasile samoubojstvom, obitelji osporavaju mnoge od tih odluka, a jedna je bila ubojstvo namješteno da izgleda kao vješanje; nijedna nije procesuirana kao zločin iz mržnje. Navodim to točno jer je točnost cijela obrana koju ovaj esej preporučuje. Borba koja napuhuje svoje dokaze daje neprijateljima jedini argument koji im treba.

Mladi su nagrada

Odanost kupljena sa šesnaest ukamaćuje se šezdeset godina, i svaki kupac straha u zapadnom svijetu napravio je tu računicu. Slajd šest Stagwellove prezentacije, sjeti se, nudio je svoje istraživanje za kampanje o tome „kako izravnije ciljati mlađe ljude“.

Privlačna sila stvarna je i mjerljiva. Godine 2024. američki muškarci mlađi od trideset glasali su za Trumpa s 56 prema 42 posto. Na njemačkim izborima u veljači 2025. četvrtina muškaraca mlađih od dvadeset pet glasala je za AfD. Turning Point USA izvještava da su njegovi srednjoškolski ogranci narasli za 180 posto u godini nakon što mu je osnivač ubijen. Procurjeli chat među čelnicima Mladih republikanaca, koji je objavio Politico, sadržavao je rečenice „Volim Hitlera“ i „Svatko tko glasa protiv ide u plinsku komoru“, a potpredsjednik je odgovorio da djeca rade glupe stvari. Kad su istraživači u Dublinu napravili lažne profile koji su se predstavljali kao šesnaestogodišnji i osamnaestogodišnji dječaci, svaki je od njih u roku od dvadeset tri minute dobio toksičan sadržaj, a do kraja eksperimenta više od tri četvrtine onoga što su platforme preporučivale bilo je problematično ili toksično, većinom iz manosfere.

Pa ipak, mladi marširaju u nekoliko smjerova odjednom, i to je najzanimljivija činjenica u podacima. Mladi američki muškarci otad su se u anketama vratili prema demokratima za dvoznamenkasti broj bodova, uz jednu tvrdoglavu iznimku, muškarce od osamnaest do dvadeset dvije godine, koji se prema njima nisu pomaknuli nimalo. U Britaniji Reform u anketama ima 9 do 12 posto među mlađima od trideset, a među njima vode Zeleni. U Njemačkoj su mlađi od dvadeset pet u cjelini, koji su krajnjoj desnici dali otprilike petinu glasova, Ljevici dali četvrtinu. U Americi 57 posto republikanaca mlađih od pedeset sada ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, što upućuje na to da publika koju su anketari ministarstva izdvojili nije osvojena. Mlade vuče prema onom ekstremu koji prvi stigne do njihova mobitela, a ekstremi su se počeli međusobno boriti za skrbništvo.

Kevin, u poglavlju knjige „Kognitivne Kaskade“, ima dvadeset četiri godine i usamljen je, a algoritam ga vodi od „samo postavljam pitanja“ do jednog jedinog zlikovca, do svađa s obitelji koje mu spaljuju mostove prema kući, do promotivne robe. „Lik daje Kevinu krajnju psihološku polugu: moćnog, jednostavnog zlikovca.“ Ono što slijedi jest olakšanje, a ono je droga: „Kaotičan, zbunjujući svijet naglo se izoštrio u jasnu, moralnu sliku.“ Tvoj sin je Kevin, ili tvoj nećak, a ljudi koji se za njega natječu imaju više novca od njegovih roditelja i proučili su njegovu usamljenost pomnije od ikoga tko ga voli, jer su to istraživanje platili.

Udžbenici povijesti prepisuju se sada

Udobno uvjerenje kaže da se povijest prepisuje nakon pada režima, a prepisuju je pobjednici. Prepisuje se dok režim vlada, a prepisuju je oni koji njime upravljaju, i posao se obavlja odvijačem, ploču po ploču.

U ožujku 2025. izvršna uredba naslovljena „Vraćanje istine i razuma u američku povijest“ odbacila je svaki prikaz nacije kao „inherentno rasističke, seksističke, ugnjetavačke ili na drugi način nepopravljivo manjkave“ i naložila Ministarstvu unutarnjih poslova da preispita spomenike i obilježja diljem zemlje. Tog je ljeta Bijela kuća pokrenula reviziju osam muzeja Smithsoniana kako bi „uklonila razjedinjujuće ili stranačke narative“, a u srpnju ove godine objavila je izvješće od 162 stranice u kojem Nacionalni muzej američke povijesti optužuje za „ekstremni politički aktivizam“. Ovog je rujna tajnik Smithsoniana, prvi povjesničar koji je ikad bio na toj dužnosti, podnio ostavku. Natpisi u nacionalnim parkovima počeli su pozivati posjetitelje da prijave sadržaj „negativan o Amerikancima, bilo prošlima bilo živima“. Osoblju Fort Pulaskija u Georgiji naređeno je da skine fotografiju iz 1863. na kojoj su leđa bivšeg roba prekrivena ožiljcima, jednu od najpoznatijih slika američke povijesti. Tablica izrađena po sudskom nalogu ovog lipnja navodi 51 predmet uklonjen s 24 lokacije u parkovima, od kojih je najmanje 13 uništeno ili izgubljeno; na Memorijalu Franklina Delana Roosevelta natpis o diskriminatornim politikama njegove administracije zamijenjen je natpisom o njegovim invalidskim kolicima. Ploče u Philadelphiji posvećene devetero ljudi koje je George Washington držao kao robove u Predsjedničkoj kući skinute su u siječnju. Mrežna stranica Nacionalnog spomenika Stonewall tiho je promijenila „LGBTQ+“ u „LGB“. Pentagon je izbrisao stranice u čast Jackieja Robinsona i navaških šifranata iz Drugog svjetskog rata u čistki toliko mehaničkoj da je njezina pretraga po ključnim riječima označila fotografije bombardera Enola Gay, a vratio ih je tek nakon negodovanja. Oklahoma je u standarde za srednje škole upisala zahtjev da učenici „identificiraju nepodudarnosti u rezultatima izbora 2020.“, sve dok vrhovni sud savezne države nije srušio standarde zbog formalnosti. Svako je uklanjanje bilo dovoljno malo da prođe kao spremanje kuće, a zajedno čine novo izdanje zemlje.

Britanija to radi pristojnije, što je britanski način da se radi sve. Vladina revizija školskog kurikuluma, objavljena prošlog studenoga, ocijenila je da povijest „uglavnom dobro funkcionira“, a pretraživanje njezina punog teksta nigdje u njemu ne nalazi riječi carstvo, kolonijalno, ropstvo i rasizam. Reform UK, koji sada upravlja vijećima diljem Engleske, obećao je u svom manifestu da svaki sat o britanskom imperijalizmu ili ropstvu „mora biti uparen“ s neeuropskim primjerom, a njegov tadašnji predsjednik, Zia Yusuf, poručio je zemlji da je „Britansko Carstvo, sve u svemu, svijetu učinilo mnogo više dobra nego zla“. U St Helensu je ovog mjeseca čelnik vijeća iz Reforma objavio da općina „neće obilježavati Mjesec povijesti crnaca“, a upitan o Danu sjećanja na holokaust rekao je „O tome porota još vijeća“, prije nego što je potvrdio da će ga općina nastaviti obilježavati. Stranački manifest u Walesu obećao je „okončati političku indoktrinaciju u baštini“. I gotovo svaki odrasli imigrant koji postaje britanski državljanin i dalje mora položiti test sastavljen na temelju službenog priručnika čije je poglavlje o povijesti više od 175 povjesničara opisalo kao „temeljno obmanjujuće i mjestimice dokazivo netočno“. Koliko mogu pronaći, to je jedini povijesni tekst koji britanska vlada nije pokazala nikakvu želju ispraviti.

Metoda je ista gdje god se pojavi. Indijsko nacionalno vijeće za udžbenike uklonilo je poglavlje o mogulskim dvorovima. Rusija je svom jedinstvenom udžbeniku povijesti dodala odjeljak o „specijalnoj vojnoj operaciji“, a ove je godine izdala povijest okupiranog Donbasa za djecu koja ondje žive. Novi hongkonški udžbenici poučavaju učenike da grad nikad nije bio britanska kolonija. Knjiga imenuje obrazac jednom rečenicom: „U svojim školama djeca uče povijest svoje nacije iz udžbenika koje su napisali pobjednici.“ Njezina presuda o rezultatu duga je pet riječi: „Završili su školu. Sad glasaju.“

Neću posegnuti za uobičajenom usporedbom s tridesetima prošlog stoljeća. Toliko se godina upirala u toliko protivnika da sada djeluje kao sedativ: čitatelj je čuje, zaključi da je pisac histeričan i ponovno zaspi. Sadašnjosti ne treba posuđeni kostim. Tvoji će unuci ovo desetljeće proučavati u učionici, ako ga itko još bude smio predavati, i postavit će pitanje koje svaka generacija postavlja onoj prije sebe: kako se to moglo dogoditi naočigled svih? Iskren odgovor bit će da se dogodilo naočigled svih jer su gotovo svi gledali u stranca.

Kavez se gradi dok ti gledaš u stranca

Institucije koje ocjenjuju svjetske demokracije objavile su ovogodišnje ocjene, a Sjedinjene Države pale su razred. U ožujku je institut Varieties of Democracy u Švedskoj, koji ocjenjuje 179 zemalja na istoj ljestvici, objavio da su Sjedinjene Države izgubile status liberalne demokracije prvi put u više od pedeset godina. Indeks zemlje, 0,79 u 2023., do kraja 2025. pao je na 0,57 nakon što je u jednoj godini izgubio 24 posto, natrag na razinu na kojoj je zemlja bila 1965., a na svjetskoj se ljestvici spustila s dvadesetog na pedeset prvo mjesto. „Brzina kojom se američka demokracija trenutačno razmontira bez presedana je u modernoj povijesti“, kaže izvješće, i dodaje usporedbu koja bi trebala posramiti svakoga tko još misli da se stvar preuveličava: Viktoru Orbánu u Mađarskoj za pad ove veličine trebalo je više od četiri godine, a Narendri Modiju u Indiji i Recepu Tayyipu Erdoğanu u Turskoj desetak godina. Isto izvješće navodi Ujedinjeno Kraljevstvo među zemljama svijeta koje su tek počele kliziti u autokraciju, zbog pada slobode izražavanja i medija. Freedom House srezao je američku ocjenu s 84 na 81. Economist Intelligence Unit stavio je zemlju na najnižu točku otkad postoji njegov indeks, a među razlozima je, prema jednom sažetku izvješća, bila izvanredna upotreba saveznih policijskih snaga protiv određenih etničkih i rasnih skupina bez osnovane sumnje.

Steven Levitsky i Daniel Ziblatt, koji su napisali standardno djelo o tome kako demokracije umiru, bili su izravniji. Prošle su zime, s Lucanom Wayom, zaključili u Foreign Affairsu: „U Trumpovu drugom mandatu Sjedinjene Države skliznule su u kompetitivni autoritarizam“, vrstu režima u kojem se izbori nastavljaju, a teren je nagnut. Levitsky i Way definirali su njegov karakter deset mjeseci ranije, u pet riječi koje točno pristaju ovoj jeseni: „Natjecanje je stvarno, ali nepošteno.“ Svatko zadržava glas, a od njega se traži samo da ga potroši na ponuđeni strah, dok se institucije koje bi bile obuzdale pobjednika čiste i pune svojim ljudima.

Javnost na to pristaje a da ni ne primijeti da je pristala, a poglavlje knjige o masovnoj manipulaciji objašnjava metodu: „Ako vlast polako pojačava vatru, ovdje skraćena sloboda, ondje manjina pretvorena u žrtvenog jarca, ljudi će mirno sjediti, ugrijani i umireni, sve dok u svakodnevnom životu još imaju pizzu, sport i sapunice.“ Imenuje i rok: „Bolje je oduprijeti se promjeni dok se još možeš prepoznati.“ Svaka generacija koja je proživjela takav preokret vjerovala je da proživljava raspravu. Tek se naknadno pokaže da je rasprava bila prijenos vlasti, a dotad oni koji su prekasno primijetili pišu memoare o tome kako nitko nije mogao znati.

Isti znanstvenici dopuštaju si jednu utjehu: da je preokret „reverzibilan“. U travnju su mađarski birači, nakon šesnaest godina Orbána, izbacili ga uz rekordnu izlaznost. Na nagnutom terenu još mogu pobijediti ljudi koji se ne daju zastrašiti da igraju na krivoj polovici. Kavez ima vrata, a vrata su glasački listić koji ubaci birač koji točno zna koji mu je strah prodan i odbija ga platiti.

Kako sačuvati razum do studenoga

Izbori su 3. studenoga. Knjiga sadrži niz praksi stvorenih upravo za ovakvu opsadu, i svaka od njih ostavlja na miru tvoju stranku i tvoju crkvu, a preslaže redoslijed kojim se stvari događaju u tvojoj lubanji.

Počni s jedinim pitanjem koje knjiga naziva tvojim oružjem, u „Gospodarima Stvarnosti“: „Što mi se nameće da osjećam, i zašto baš sada?“ Postavi ga svakom oglasu, letku i naslovu od sada do dana izbora, i postavi ga naglas ako si sam. Onda postavi konzultantovo pitanje, ono na koje ti je Vinny Minchillo već odgovorio: koji problem ovaj strah zamjenjuje? Ako je odgovor najamnina, pitaj svakog kandidata na svom listiću o najamnini i zapazi koji od njih promijene temu na džamiju.

Provedi reviziju zlikovca iz „Neprijateljeva Dara“ na onome koga ovog mjeseca najviše mrziš. „Tko me naučio da ih vidim kao neprijatelja? Što dobivam time što imam tog zlikovca? Što bih izgubio kad bih se prestao boriti protiv njih? Čini li me taj zlikovac većim ili manjim? Zahtijeva li pobjeda nad njima uništavanje ljudi?“ Onda si kupi vrijeme, koje knjiga naziva „tvojom najvećom pojedinačnom obranom“. Uzmi dvije pune sekunde prije nego što ikome odgovoriš o politici i ne dijeli ništa onog dana kad to prvi put vidiš; ljudi koji prodaju strah ovise o brzini, jer strah koji je prespavao noć do doručka obično već počne izgledati smiješno. Provedi jedan cijeli dan u tišini prije izbora, bez ikakvih vijesti, kao što to čini protokol Feniks iz knjige. Svijet će ujutro i dalje biti ondje, a ti ćeš ga dočekati s prefrontalnim korteksom s kojim si rođen.

Zadrži jednog prijatelja s druge strane. Poglavlje „Mreže Moći“ govori ti da zadržiš „barem jednu legitimnu sigurnosnu nit u suparničkom taboru, čak i kad ti je udobno, s nekim tko ti ništa ne duguje i ipak te poštuje“. Cijeli stroj opisan u ovom eseju ovisi o tome da nikad ne večeraš s osobom koje su te naučili bojati se, i raspada se, po mom iskustvu, negdje oko drugog slijeda. A kad je tvoj susjed meta, budi saveznik. Solomon Asch otkrio je da jedan jedini glas neslaganja u prostoriji razbija čaroliju jednoglasne pogrešne većine, a knjiga izvodi zaključak umjesto tebe: „Jedan je saveznik razbio iluziju jednoglasnosti i oslobodio pojedinca.“ Korak Reza koji se zove strah od povezanosti djeluje samo ako svaki promatrač šuti. „Kad vidiš da se nekim manipulira i šutiš“, kaže posljednje poglavlje knjige, „to je izbor.“

Pripremi se i za godine nakon studenoga, tko god pobijedio, kao što bi se pripremao za tešku zimu. Znaj svoja prava i imena svojih susjeda. Izgradi mrežu ljudi koji se poznaju i vjeruju jedni drugima preko granica kojih su te naučili bojati se; takva je mreža jedina struktura koju je svakom budućem autokratu bilo teško presjeći. Poglavlje „Mreže Moći“ daje pravilo za preživljavanje Reza, i u ovakvoj sezoni ono je važnije od svakog drugog: „Nikad ne dopusti da ijedna mreža postane tvoj jedini izvor moći i uvijek drži sigurnosnu nit prema alternativnoj bazi moći.“ Iznad svega, postani teže predvidljiv. „Sustav počiva na predvidljivim ljudima“, kaže knjiga. „Prestani biti predvidljiv. To je revolucija koja stvarno djeluje.“

Knjiga svoje poglavlje o jeziku, „Zmijski Jezik“, završava kratkim katalogom zmijinih modernih oblika. „Svaka reklama od koje ti cure sline za stvarima koje će te ubiti. To je zmija. Svaki političar od kojeg ti srce lupa od bijesa dok glasaš za vlastito uništenje. To je zmija.“ Zmija sada ima anketarsku tvrtku, i prezentaciju sa slajdovima, i konzultanta koji će nacionalnoj radijskoj publici reći da ga oduševljava što ti može dati nešto čega ćeš se bojati, a da to nije cijena jaja. Nikad nije bila sofisticiranija i nikad je nije bilo lakše vidjeti, jer su njezine metode sada zabilježene, u njezinim vlastitim slajdovima i njezinim vlastitim riječima.

Tvoja mržnja ima klijenta. Tvoj glas nije prodan, zasad.